Neka djeca bi se samo igrala i stalno nešto maštaju, prave se da su u crtiću ili na drugoj planeti. Dok neka djeca stalno imitiraju odrasle i voljeli bi preko noći, onako naglo izrasti u odraslu osobu. Kao da im je dosadno biti dijete. To vidite primjerice kad promatrate djecu u prvome razredu. Točno možete primijetiti koje dijete je još zaigrano, a koje već pomalo shvaća da je škola jedan korak naprijed prema svijetu odraslih.

Osobito vam je znakovito kad snimite njihove ruke na kojima se mogu naći dječji satovi. Ona djeca koja ga nemaju, ti su apsolutno u mašti jer njih ne zanima niti koliko je sati, niti koliko će biti sati. No, zaista dječji satovi upućuju na određenu dozu orijentiranosti i uzemljenosti djeteta. Kad je dječji sat na ruci, vjerujte mi velika je vjerojatnost, pa gotovo 95% da to dijete i zna čitati na sat.

Možda bi pokoja curica spadala u onih 5% što nosi sat samo zato što je njene omiljene boje ili na nekakvog lika iz njenog omiljenog crtića ili joj je jednostavno prekrasan pa ga nosi poput narukvice, bez nekog posebnog razloga za upotrebom ili slično. No, dječji satovi su važni i u odgojnom smislu jer djeci daju samopouzdanje da mogu neke stvari odrediti sami. Upravo ti dječji satovi jesu poluga roditeljima da su djeci dali određenu slobodu kretanja i određivanja svog vlastitog rasporeda jer imaju sat na ruci.

U dječjem društvu, kad netko zna koliko je sati, tada dječji satovi postaju znak određenog statusa pameti, znanja i pouzdanosti.
u mnogočemu su dječji satovi itekako nužni u razvoju djece. Prava bi šteta bila kad bi roditelji zanemarili jednu tako nebitno, ali važnu stvar kao što je imati sat, znati ga čitati i ravnati se po njemu, te održati danu riječ recimo kad je u pitanju dolazak kući nakon igre…